Nika Toma Dub

Nika Toma Dub

 

 

Dvije stotine ljeta samuje pored puta.

Pješaku orjentir.

Na imanju medjaš.

Čobanu hlad debeli.

Đetetu za igru drug.

Za opkladu koliki je u krug.

Za kozu list.

Od kiše spas.

Vremenu svjedok.

Putniku počivalo.

Stršljenu stan.

Silan.

Kao rasni konj .

Kao dobar  vo iz jarma.

K’o rodna godina.

Dobar za seoski zbor.

Stoji dvjesta godina sam.

Razgranat i lijep za visjet.

I ne nače  ga vremena zub.

Stoji  sam  Nika Toma dub.

 

I dodje pogan , slomi mu grane.

Jednu,pa drugu.

Ne da se ogrije.

Ne da mu je korist.

Opet bi pogan no visoke su grane bile.

Još stoji.

Stoji sakat i sam Nika Toma dub!