Jesen

Pismeni sastav za školu, na temu 'Savršen jesenji dan'

Kiša. Hladne kapljice kiše na prozoru. Prkose šarenilu lišća s vitke breze. Udarcima o staklo nište harmoniju i tišinu šarene slike s druge strane stakla. Šareno lišće, kiša, crveni, plavi ili žuti kišobrani što plešu ulicom uz vjetar, i vesele kapice na malim glavicama što poskakuju trotoarom, sve to stane u jedan pogled, u oko što se cakli pred tom harmonijom jesenjeg dana. A onda, treptaj- i pred očima je neka nova slika, neki novi ljudi rumenih obraza, neka nova jesen. Kako se svijet mijenja u tom bijednom djeliću sekunde, u tom kratkom zagrljaju trepavica. U jednom treptaju. Treba se samo zagledati. A mi, eto, baš najmanje vremena imamo za to, za gledanje. Pa, gledamo mi, je l' da? Zaista gledamo, na neki način, ne živimo žmureći.- rekao bi neko. Treba gledati dušom, pronaći vrijeme od svih tih silnih obaveza brzog života, nasloniti se uz prozor i samo, gledati. Nije li lako? Lijepo je ljeto, more, lijepe su majske noći, decembarska cvokotava jutra, ali teško je naći takav spokoj i ljepotu, kakvu ima jedan jesenji dan. I najljepše pjesme napisane su posmatrajući jesen. Možda sa malog prozora, možda kraj visokog jablana, možda gledajući jednu Emili crvenog nosića i zelene kape, možda gledajući borbu kišobrana s oktobarskim vjetrom... Toliko je slika što ih mogu opisati i oni bez i najmanjeg dodira s umjetnošću. Dovoljno je samo gledati i pustiti da nas nose čari jeseni. Eto, upravo to bih ja radila jednog idealnog jesenjeg dana. Gledala. U hladnoj ruci šolja crne kafe iz koje se šapatom širi opojni miris, otvara snene oči. U drugoj ruci olovka. O, koliko je lako črčkati po praznom papiru posmatrajući jednu takvu sliku kao što je jesen. U sobi bi vladala potpuna tišina. Možda bi je katkad rušili zvonki šaptaji bistrih kapljica na prozoru, možda. Trotoarom bi možda prolazili dječaci i djevojčice, zaigranim koracima prve ljubavi. Možda bih mislila na jednu davnu ljubav, na jednu drugu jesen, možda ne bih. Možda bi se iskrala koja kap kiše i ispod mojih očiju. Sjedila bih tako sama uz prozor, umotana u kakvo ćebe, i prosto- gledala. Tako jednostavna i mirna, a opet tako živopisna radnja. Ušuškana u ćebe, pjevušila bih neku staru pjesmu, koja bi mogla podsjećati na nešto davno skriveno, a i ne mora. Dovoljno je samo da je jako glasna da se stopi s jesenjim šarenilom a jako tiha da ne kvari blaženu tišinu. Eto, tako bih ja, gledajući jesen, uz prve tamne sjene na nebu, zaspala, utonula u još jedan čaroban svijet, i izgubila se. Probudila bih se u neku novu jesen i donijela neke nove uspomene. One bi izmamile neke nove suze na mojim obrazima, a u njima bi se, kao u staklićima kaleidoskopa, oslikavale različite slike. Neko bi tad možda znao kako da ih obriše. Treba se samo zagledati. A mi, eto, baš najmanje vremena imamo za to...