2

POGLAVLJE: Uvod

Nakon tihog mrmljanja na telefon, žurno je navukla izlizanu kožnu jaknu i sivu kapu, koja je snažno zaudarala na dim.
 ''Idem van.''- progovorila je nekakvim mrtvačko hladnim glasom, koji biste pripisali sredovječnoj ženi razočaranoj u život.
 ''Pa kuda ćeš? Hladno je vani, znaš, ja...''
-''Van!''- prekinula je majku osorno i hladnokrvno.

Žena sa izmučenim licem samo je slegla ramenima i sjela na kožnu fotelju u moderno-osmišljenoj dnevnoj sobi imućne ruske porodice.  Anastasya je otvorila vrata i navukla otrcane čizme na noge. Doista je ličila na skitnicu, prosjaka, što je postidjelo njenu majku. Njena kći upravo je izlazila iz zgrade gra�'ana više klase, a izgledala je kao puki beskućnik.

''Pazi se.'' - rekla je to kao uobičajenu svakodnevnu frazu, ali sa nekim tugaljivim prizvukom u svom pomalo kreštavom glasu. Snažan tresak vrata prigušio je njene riječi, koje zasigurno nisu došle do ušiju njene buntovne kćerke. Anastasya je koračala ulicom brzim, klecavim korakom. Put je bio smrznut, isvakog trena mogli biste očekivati pad na takvoj ulici. Brzo se kretala ka sve zapuštenijim kvartovima. Nasmiješila se, stigavši do stare, porušene i grafitima prekrivene zgrade. Sigurno je pretrpjela veliki požar, u najmanju ruku. Rekli biste da je gra�'ena još u vrijeme II svjetskog rata. Kroz rupu gdje bi vjerovatno  trebao biti prozor, provirivao je lik mladića razbarušene kose, kojoj je šampon očigledno bila nepoznata riječ. Ušla je unutra i hitro ga pozdravila divljim, promrzlim poljupcem u modre, ispucale usne. Izgledao je suviše hladno naspram nje, kojoj su oči svjetlucale takvim žarom kakav se mogao vidjeti samo kod zaljubljenih.

''David, zašto zoveš na kućni?'' -ukorila ga je, prelazeći bijelim prstom preko njegovih usana - ''Mama je vjerovatno poludjela kad sam izašla. Zašto nisi...''
- ''Jesi li donijela? ''- preduhitrio je njene ukore, koji su zvučali previše sladunjavo da bi se shvatili ozbiljno.

''Da, naravno.''