Prolog

Volim te-prošaputao je slabim,izmučenim glasom i zagrcnuo se pri naletu krvi iz njegovih blaženih usta. „Ne,ovo nije kraj,ti me nećeš napustiti,jel me čuješ?!“-histerično sam viknula na njega. Blagim je,laganim treptajem potvrdio moje riječi. Nakon duže stanke,skupio je snagu da opet progovori; „Naravno da te neću napustiti.bit ću djelić svakog tvoga slatkog osmijeha,voljena,a ti ćeš...-uzdahnuo je i stavio prst na blijede,suhe usne da me ušutka kad sam se htjela pobuniti-..ti ćeš naći svoju sreću,ja ti nisam donio ništa...-još jedan nalet krvi. Pridržala sam mu glavu dok mu je iz usta kapala topla krv po ruci kojom sam mu milovala isušene,blijede obraze-..nisam ti donio ništa sem boli koju nisi zaslužila.“ A onda su mu se guste obrve naborale dok me posljednji put gledao onim modrim okean

ima u kojima više nije bilo sjaja kao onog proljeća,sada su se preko njih zastrle zavjese bola,a tamni ih podočnjaci obgrlili.“Ne plači. Volim te,mala moja. Zauvijek.“ Posljednja riječ mu se zadržala na usnama kad su kapci prekrili njegove vlažne oči,a duša iščezla ka nebu što je obećavalo lišenost boli i osjećaja,ostavljajući napušteno,izmučeno tijelo zgrčeno od samrtnih bolova u mojim krvavim rukama. Zar je to sve što je ostalo? Zar je ovo kraj?- Sve u meni se lomilo dok su me preplavljivala ta bolna pitanja. Nisam mogla vjerovati da je to kraj. Šta sutra? Kako nastaviti? Da li ću se probuditi,i vidjeti njegovo nasmijano rumeno lice kako počiva ušuškano u moju kosu? Pekla su me pitanja,kao žar koji je buktao sve jače i jače i spaljivao moje krhke kosti pod bremenom stvarnosti,peklo me što sam se pretvarala u pepeo pod tim žarom što mi je gutao cijelo tijelo,prožimao dušu,znajući da će i sutra gorjeti isto,ako ne i više...a najviše od svega,pekli su me odgovori na ta pitanja. Tupa gorčina stvarnosti skupljala mi se u ustima,i,ma koliko pokušavala,nikako je nisam mogla progutati. Blijeda,plava bolnička soba bila mi je mutna pred mrenom tuge. Čistobijela posteljina natopljena još toplom krvlju gužvala se kraj mojih klecavih koljena,a samo je tihi zvuk toptanja mutnih kapljica na pod iz vrećice za infuziju ništio bolnu tišinu...Pokrpana zavjesa se blago zanjihala uz sitan šum,a kroz klimavi drveni prozor provirila je stara jabuka,odjevena u jarkozelenu boju koja mi je razbistrila vid,i polako gurnula ključ u bravu uspomena moga srca. Oči su mi zatim skrenule na kalendar na drugoj strani zida. 21. mart...proljeće... lagano sam podigla glavu prema zelenoj krošnji okićenoj najfinijim cvjetovima behara,kad mi se u oku počela stvarati bistra kapljica bola. Kroz prozor je u sobu uvijorio melodičan vjetar noseći sa sobom latice behara i uspomene na srećne dane...

Author's Note

Review please :)

Reviews

[Uroš D. Stojanov..]

Odlican prolog i jako potresan pocetak. U sustini sam odusevljen i opisima i dialozima i mislim da nemam na sta da ti skrenem paznju.
Uglavnom na ovom sajtu citam radove na engleskom tako da mi je ovo jako prijalo i prijatno me iznenadilo tako da... samo tako nastavi, jedva cekam sledeci chapter! :)))

[Velida]

Hvala puno :)