SvecaA Poem by Scarlett
Gledam vosak kako se niz svecu sliva,
crven vosak polako ka dnu pliva, zastane li malko nakupi se vise, sveca se savije, vosak pliva tise. Vatra na vrhu preliva se jarko, boje sunca i jeseni prekrivene krvlju, dunem u nju da zapocnem igru, plamen se grci, vatra pocinje da jeca. Senke na zidu uvijaju se od bola, patnja i njih slomila je tiho, jedini su mi prijatelji ove tamne noci, vecni pratioci koji nikada nece otici. A prostorija smrtno je hladna, kao kovceg pokojnika sto u raci lezi, samrtna tisina vecno je gladna, da slomi me skroz, ka tome tezi. Slomljena do kraja gledam u svecu, da li da je oborim i sa njom izgorim, plasim se da noc preziveti necu, plasim se sta bih mogla sebi da uradim. Sveca na sto pala je, sa njom i ja slomila sam se, plamen polako zhvata sve, kuda ovo vodi, pitam se...
© 2016 ScarlettAuthor's Note
Featured Review
Reviews
|
Stats
160 Views
1 Review Added on February 7, 2016 Last Updated on February 7, 2016 |