PSIHOLOG NA IVICI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI: IZAZOVI RADA SA SUICIDALNIM KLIJENTIMA

Promišljanja o radu sa suicidalnim klijentima iz ugla psihološke etike.

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ''Po život opasni pacijenti''. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba - one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da  mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Me'utim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006).  Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razra'en plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje odre'enog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje odre'enog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (''kruto'') razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

1)       identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);

2)   predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog  cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);

3)       evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);

4)       izvo'enje onoga što je odre'eno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provo'enje propisanog tretmana) i

5)       praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i  evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam  psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Me'utim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ''legalni izgovor'' psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

 

Literatura

1. Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

2. Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.

3. Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.

4. Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

 

Selman Repišti,

28. 7. 2017.