Lovac

kratka priča o lovcu na vukodlake

Udahni.

Izdahni.

Koračajući kroz tamni prolaz ispod zgrade, Rijad je u sebi ponavljao svoju već poznatu mantru.

Udahni.

Izdahni.

Održavala mu je koncentraciju. Hodao je tiho, krećući se kroz mrak kao mačka koja lovi svoj plijen. Uspravljene kičme, opuštenih udova, pažljivo je posmatrao svoje okruženje.
Izronio je iz neprirodne tame pod noćno nebo. Stao je. Osluškivao.

Sve je mirno, zasad. Usne su mu se izvile u nestašni osmijeh. Stezao je i opuštao šake u ritmu svog disanja.
Uvijek je mislio da puni mjesec izgleda kao oko nekog ogromnog bića koje mirno posmatra svijet sa svog trona na noćnom nebu. I ovaj put je bilo tako.
Možda ne posmatra nas, ljude. Već svoje izaslanike na Zemlji; svoje zvijeri, noćne lovce koji ne bi trebali da postoje kada se stvari sagledaju logički. Ali ipak, oni postoje.

I zbog njih, postojim i ja.

Jedva čujni zvuk mu je skrenuo pažnju. Tiho struganje oštrih žileta po betonu sa druge strane igrališta. Zašao je u sjene izmedju dva auta i posmatrao.

Nekih stotinjak metara ispred njega, nazirala se zvjerska silueta. Ogromno, izvitopereno, čovjekoliko tijelo prekriveno gustim sivim krznom koje je srebrnkasto sjajilo pod svjetlom punog mjeseca se kretalo na sve četiri. Zvijer nije gledala u Rijadovom pravcu, već je išla prema nečemu. Rijad je pretpostavljao da se radi o nekom nesretniku koji se vraća kući sa nekog derneka, ili iz kafane u ove kasne ponoćne sate.

U moj komšiluk si doš'o da loviš. E pa neće moći. Ne ako ja tebe prvi ne ulovim.

Rijad je jurnuo preko travnjaka, trćući već uvježbanim tihim trkom, pazeći da ne skrene pažnju na sebe.

Dok god me ne čuje ili ne vidi, moja je prednost. Jednom rukom je napipao držalj jednog od mnogih srebrnih noževa za bacanje ispod svog tamno-smedjeg kaputa. Izukao ga je, držeći ga izmedj'u zglobova kažiprsta i srednjeg prsta.
Kako je smanjivao distancu izmedj'u sebe i zvijeru, potmulo režanje je bivalo sve glasnije.
Brzo je bacio pogled preko zvjerskih ledja i ugledao je žrtvu.
Neki momak se teturao kroz parking, pokušavajući da zviždi neku melodiju, što mu očigledno nije išlo od ruke.

Glupan. Samo na sebe skreće pažnju. Rijad je odmahnuo glavom i pripremao se za skok unaprijed. Napeo je svaki mišić u tijelu, ubrzavajući trk.

Uhvatio je blagi znak da se zvijer priprema na isto. Spustila se na zadnje noge, izbacila ramena prema naprijed, blago savivši ruke u laktovima.
Rijad se spustio u polučučanj.

Udahni.

Skočio je prema naprijed, natežući ruku sa nožem iza glave.
Bacio ga je prema zvijeri; njegova ruka kao napeta tetiva od velikog luka, a nož strijela. Izletio mu je izmedju prstiju velikom brzinom i zario se medju plećke sivoj grdosiji.

Noćnu tišinu je prekinulo glasno vučje zavijanje, dok se zvjersko tijelo bolno izvilo u stranu.

Izdahni.

Rijad se dočekao na noge koje su mu služile kao amortizeri da bi se odmah bacio u kolut naprijed. Dok se kotrljao, latio se još jednog noža i kada je ponovo bio na nogama, ispalio ga je u pravcu zvijeri. Čuo se tup udarac čelika od beton; zvijer nije bila na tom mjestu. U trentuku koji je trebao Rijadu da se okrene iza sebe, zvijer je već bila iza njega, a ogromna ruka sa kandžama veličine njegove podlatkive se već tupo zabila Rijadu u rebra, odbacujući ga par metara u stranu. Bolno je jauknuo, ali se brzo digao na noge, otpuhujući od olakšanja vidjevši da ga nije gadjala svojim kandžama. Bacio je jedan brzi pogled u pravcu prvobitne žrtve zvijeri, ali je vidio da je ovaj teturavo otrčao vidjevši njih dvojicu.

Odlično.
Na par trenutaka su stojali i gledali se oči u oči. Zlatne oči koje su prigušeno sjale u noći su bijesno gledale u Rijada. Bile su to vučje oči, ali sa nekom bolesnom dozom ljudskog u njima.

„Nisi prvi kojeg sam ubio, nit ćeš bit' zadnji. Dlakavi govnaru.“ Arogantno prosikta Rijad, hvatajući se za svoje omiljeno oružje ispod kaputa.

U odgovor mu je stiglo bijesno režanje, i vukodlak skoči prema naprijed. Rijad se baci ispod njegovog tijela u još jedan kolut, uspješno izbjegavši smrtonosni napad i munjevito se baci na noge.

Tanki, srebrni lanac mu je bio obmotan oko jedne šake, a u drugoj je držao kraj lanca sa zlokobnom oštricom na vrhu. Srebro se presijavalo pod mjesečinom. Vukodlak se nije dao omesti, pa je ponovo jurnuo na Rijada, ovaj put bez skoka.
Rijad se brzo izmakao u stranu i zamahnuo lancem u vukodlakovom pravcu. Metal je sijevnuo, tiho zviždući dok je sjekao kroz zrak. Zasjekao je vukodlaka, a Rijad ga je trznu nazad prema sebi, praveći priuetu da ga može pravilno uhvatiti nazad u ruke.

Vukodlak je jauknuo, i krenuo je u ponovni napad. Sada je i Rijad trčao prema njemu. Trenutak prije nego će se sudariti, Rijad je uhvatio oštricu na kraju lanca u drugu ruku i bacio se u salto, praveći obruč u zraku tačno prije nego što će vukodlak skočiti prema njemu. Kada je vučji vrat bio unutar obruča, rijad je zvjerski stegnuo i sječivo na lancu zabio duboko u vukodlakov vrat. Ovaj put se čulo šištanje, kao kad se prži meso na vrelom ulju.

„Boli te srebro, a kretenu!?“ uralo je Rijad dok se dočekivao na noge i povlačio lanac preko ramena. Vukodlak je užasnuto cvilio, pokušavajući da očajnički skine lanac sa svog vrata. Rijad je svom snagom stezao obruč i vukao prema sebi, dok je to vukodlaka natjeralo da se baci na ledja i neprirodno izvija, grabeći svojim kandžama po vratu, cvileći dok mu se srebrni lanac urezivao u meso.

„UMRI, MAJKU TI!“ drao se Rijad, obmotavajući lanac oko ruke i približavajući se onesposobljenom vukodlaku koji je bolno zavijao. Crna krv je prskala po sivom betonu, kako je vukodlak pokušavao da skine lanac, ali time je sebi otvarao duboke rane po debelom vratu. Kako je Rijad vukao lanac, tako je vukodlakov otpor postajao sve slabiji.

Pritisnuo mu je prsa jednom nogom i nasilno trgnuo lancem prema gore. Vukodlakovo tijelo je omlitavilo, ali nije još bio gotov. Zlatne oči su ga sa prezirom i mržnjom strijeljale odozgo. Rijadu se na licu pojavio pobjednički osmijeh. Jednom rukom je zatezao lanac, a drugom je izvukao svoj dugi nož.

Udahni.

Izdahni.

Rijad je osjetio slabo dizanje i spuštanje vukodlakovih prsta pod stopalom. Pogledao je u mjesec.

„Uzimam ti još jednog.“ Arogantno je izgovorio zamišljenom kozmičkom biću na nebesima.

Spustio je pogled na vukodlaka i podigao je iznad glave, spremajući se da ga obruši svom silinom prema glavi zvijeri.

U tom naumu ga je prekino odbljes nekog sječiva koje se nevjerovatnom brzinom zarilo vukodlaku izmedj'u očiju, ubijajući ga istog trena. Tijelesina se potpuno opustila, a zatim se čulo glasno šištanje. Vukodlakovo tijelo je nasilno reagovalo na taj nepoznati nož, i počelo je da se puši. Vukodlakovo krzno se zapalilo, tjerajući Rijada da instinktivno odskoči od leša.

Drugi nož mu se zabio kraj stopala.

„Koji vra-„ a treći nož je rijada pogodio u butinu.

„MRŠ TAMO!“ dreknuo je, naglo počinjući da se povlači. Dopustio je sebi da brzo pogledom preleti preko zgrada, i na vrhu jedne zgrade je ugledao nečiju siluetu.

Vukodlakov leš se pretvorio u prah, a Rijad je povrijedj'eno teturao preko igrališta pokušavajući što prije da stigne do bilo kakvog zaklona. Bacio je još jedan pogled preko ramena, ali siluete na zgradi više nije bilo. Dok se kretao, odjednom je shvatio da mu je lanac ostao u hrpi sivog praha. Naglo se zaustavio, ali bol koja ga je štrecnula iz rane ga zamalo nije onesvijestila.

„Oj mati, mrzim ovo sranje.“ Prosiktao je, i krenuo je da tetura nazad prema mjestu gdje mu je bio lanac.

Udahni.

Izdahni.

Udahni.

Izdahni.

Udahni.

Izdahni.

Ponavaljo je u sebi dok je nezgrapnim koracima grabio preko betona. Pao je na koljena u onu hrpu praha i digao oko sebe sivi oblak. Rukama je grabio po gomili i napipao vreo lanac. Zgrabio ga je i, bolno režući kroz stisnute zube se podigao na noge.

Ispred njega je stojala figura zavijena u dugi kaput koji se vijorio na prijatnom povjetarcu. Na licu je nosila masku koja je bila izrezbarena čudnim glifovima koje Rijad nikad u životu nije vidio. Zlokobno, crvenkasto svjetlo je žarko sijalo iz proreza za oči. Rijadu se počinjalo mantati u glavi, a vid mu se odjednom počeo mutiti.

„Š-šta mi se dešaaav..“ riječu su mu zvučale otegnuto i zbrljano. Osjećao se kao da mu je sva snaga iscurila iz tijela. Pogledao je na nož zaboden u njegovu butinu, i vidio je da crveni dragulj u balčaku svijetli istom crvenom bojom kao oči od nepoznate figure.

„Koo ssssii“ pokušao je da izusti ali se srušio na tlo.

Udahni Izdahni Udahni

Izdahni

Udahniizdahniudahniizdahniudahni udahni udah

Vid mu se smračio i znao je da gubi svijest. Osjetio je kako ga neko podiže i počinje da nosi u nepoznatom pravcu.

Ovo nije dobro, je bila zadnja stvar koju je pomislio.

Tada je sve postalo crno.