Priča o Lemu

Kratka priča o jednom liku iz veće priče

Lem je stajao na obronku jednog brežuljka. Podno njemu, bjesnila je ogromna bitka. Izdigao je glavu prema čisto-plavom nebu, istežući vrat. Udahnuo je i osjećao kako mu se pluća pune svježim zrakom. Puhnuo je vjetar iz pravca bitke. Nosio je miris krvi, dima i smrti.
Lem ponovo baci pogled na bitku. Ljubičasti bajrak oslikan sa zmijom obmotanom oko nakrivljenog tornja je stajao zaboden u zemlju, nedaleko od bitke. Bio je okružen nekolicinom mrtvih vojnika. Krvavi komadi tijela, razbacano oružije i spaljena zemlja natopljena krvlju. To je bila surova realnost rata. U to se Lem spremao da udje. Spremao se da dadne svoj doprinos tom bezumnom pokolju, koji bi mogao da spasi njegovo kraljevstvo od propasti.

Sišao je niz brežuljak i zagazio na krvavu zemlju. Krici ljudi koji su umirali, ratni poklici i odzvanjanje čelika je postajalo sve glasnije kako se približavao bici. Vjetar je vijorio kratki, pohabani zeleni plašt koji je visio sa desne strane njegovog čeličnog oklopa, obojenog u tamno zelenu boju. Dok je prolazio pored ljubičastog bajraka koji je bio zaboden u zemlju, Lem se osvrtao da vidi nesretnike koji su izgubili svoje živote na tom mjestu. Jedan vojnik je imao tri strijele zabodene u prsima. Pored njega bio jadnik kojem je nedostajala glava. Ubrzo je Lem primjetio glavu nedaleko od tijela, kako licem okrenuta leži u prljavoj bari, vode zamućenoj krvlju. Bio je nadomak bitke. Osjećao je vrelinu na licu. Vrelinu zadihanih i umornih tijela vojnika koji su pokušavali da nadvladaju, svako svog, neprijatelja. Lem baci još jedan pogled na groblje iza sebe. Vidje vojnika koji je trzao nogama i gušio se sopstvenom krvlju. Bodež mu je virio iz grla, dok mu je zjapeća rana na stomaku štrcala grimizno-crvenom krvlju i popunjavala lokvu u kojoj je ležao.

Izvukao je mač iz korica. Zvučalo mu je kao da je hladni čelik nadjačao sav žamor bitke ispred njega. Čuo je otkucaje svoga srca. Nije mu bilo prvi put da korača prema bici, ali osjećaj koji je dobijao je bio jedinstven svaki put. Svaki zvuk oko njega se stišavao, sve dok jedina stvar koju je čuo bila otkucaj vlastitog srca. Iznenadjujuće, nikad nije kucalo ubrzano, već mirnim i postojanim otkucajima koji bi ga smirivali i davali ritam njegovim koracima. Osjećao je škripu kožnih hlača i zveckanje verižnjače ispod njegovog oklopa. Tom skladu se pridružilo i klepetanje njegovog plašta koji mu je udarao od ledja. Odjednom, sve je prestalo. Lem zatvori oči i duboko udahnu. Osjećao je kako mu topao zrak struji kroz cijelo tijelo, i podižući svoj široki čelični mač s dvije duboke brazde koje su se protezale po sredini sječiva. Pozlaćen branik mača i čelična drška obložena kravljom kožom su davali ravnotežu maču. Jednobridno sječivo bilo je zakrivljeno, dok je vrh bio ravan, oštri ugao koji je činio vrh mača. Otvorio je oči. Svi zvukovi su se vratili. Sada je mogao jasno da vidi dvije vojske i vojnike kako nasrću jedni na druge.

Napipao je jabuku mača, izrezbarenu u obliku medvjedje glave. Lem je lično tražio izradu takvog mača, jer su ga njegovi suborci proglasili 'medvjedom' na bojnom polju. Stegnuvši balčak, Lem podiže ogromni mač iznad glave i obruši ga svom snagom na neprijateljskog vojnika, prvog kojeg je vidio. Sječivo je prošlo kroz ljuskavi oklop sa kožnim štitnikom za ramena, režući vojnika od ključne kosti pa do sredine tijela. Lem ga nogom odgurnu sa oštrice i ponovo primi mač, leteći očima preko bojnog polja u potrazi za neprijateljima. Sa strane mu je prišao veliki čovjek sa teškim, dvorukim mačem. Kada je zamahnuo tim monstruoznim sječivom sa kojeg je još kapala svježa krv, Lem je osjetio žestinu tog velikog čovjeka. Sa brzim potezom, Lem skoči u stranu, i teški mač se zabi duboko u grubu zemlju ispod njih. Dok je ovaj pokušavao da izvuče svoje oružje iz nezgodnog položaja, Lem mu brzim potezom presječe ruku malo iznad lakta. Veliki čovjek se izvi od boli i sva pažnja mu se preusmjerila sa izlvačenja mača na sumorno vrištanje dok je očajnički pokrivao mjesto na kojem je maloprije bila ruka. Lem mu prodje iza ledja i nabi mu vrh mača, koji je bio iskovan tako da probija okolpe, u sred kičme. Veliki čovjek pade, lišen kontrole nad svojim ranjenim tijelom. Lem izvuče mač iz njegovih ledja i ostavi ga da iskrvari. Hodajući bojnim poljem, Lem spazi svog zapovjednika kako je okružen neprijateljskim vojnicima. „Gomila mrtvih ljudi.“ Lem reče sa zlobnim osmijehom i ubrza korak prema zapovjedniku.

„Sada nam reci gdje je ono kopile na konju otišlo,“ reče vojnik koji je držao svoje koplje upereno u lice zapovjednika Galderta, „pa ćemo ti pružiti brzu smrt.“ Galdert ga je gledao svojim prodornim, smedj'im očima. Gusta brada mu je podrhtavala na čvrstoj vilici dok je skupljao usta od bijesa. „Ako se odlučiš da nam ne kažeš, onda 'zapovjedniče',“ reče vojnik podrguljivo, dok su mu se usta razvlačila u pakostan osmijeh otkrivajući truhle, krive zube. „onda ćemo da te režemo dio po dio, sve dok nam ne kažeš.“ Sada su se nekolicina drugih vojnika pridružili gromoglasnom smijanju, svi držeći svoje oružje upereno u Galderta. „Prije će mrtav čovjek da progovori, nego ja.“ Odbrusi im Galdert. Osjećao se rastući bijes u njegovom glasu, ali je znao da je bespomoćan u ovoj situaciji. Onda, ukazao mu se tračak nade.
Lemova duga, valovita kosa svijetlosmedj'e boje, se vijorila na vjetru koji mu je puhao direktno u lice. Njegove svjetlucave, smedje oči, uhvatiše odsjaj zapovjednikovog pogleda. Nasmijao se krajičkom usta i osjećao da vjetar jenjava. Sada, njegov brzi hod se pretvorio u trčanje. Kada je bio dovoljno blizu vojniku koji je držao koplje ispred Galdertovog lica, Lem skoči, namještajući mač u ruci.

Vojnik sa kopljem je otvorio usta, krenuvši da izusti još koju uvredu, ali je bio zaustavljen oštricom Lemovog mača, koja se sada nalazila na mjestu gdje je bio vojnikov nos. Svi pogledaše u njih dvojicu. Lem je stojao iza vojnika, držeći svoj mač zaboden u njegov potiljak. Osjećao je poglede pune mržnje na sebi. Pogledao je zapovjednika preko ramena onog nesretnika, koji je sada visio o njegovom maču. Osjećao je kako tijelo mlitavi i vuče mu ruku nadolje. Lem naglo izvuče mač i tijelo vojnika koji je imao rupu na glavi pade na zemlju uz tup udarac. Ne oklijevajući, Lem sijevnu mačem i dva vojnika koja su stajala sa strana ostadoše bez glava na ramenima. Vojnici potrčaše prema Lemu, galameći i vitlajući mačevima i sjekirama. Na to se Galdert pokrenu i stade ledjima uz Lema. Njihovi mačevi sijevnuše i otpoče žestok dvoboj. Lem se izvi u stranu, izbjegavajući zamah mača. Skoči naprijed i nabi svoj teški mač u stomak vojnika koji je zamahivao na njega. Izvlačeći mač iz tijela, Lem vidje da se drugi vojnik sprema da sruči svoju tešku, dvoručnu sjekiru na njega. On skoči u stranu i udari sjekiraša posred rebara. Ovaj se savi od bola, a Lem podiže mač iznad glave i nabi ga vojniku u ledja. Pusti ga da padne na zemlju, zajedno sa njegovim mačem u ledjima. Pognu se i podiže tešku, dvoručnu sjekiru sa kojom je prije nekoliko trenutaka trebao biti obezglavljen. Nasmija se i stegnu joj dugački, drveni držak obmotan crvenom kožom. Ugleda zapovjednika kako se muči sa dvojicom vojnika koji su nasrtali na njega u isto vrijeme. Ispod njih, ležala su trojica nesretnika. Jednom je falila glava, koja je bila nedaleko od tijela. Stajala je uspravno, sa jezikom koji je ispadao iz usta i izvrnutih, otvorenih očiju. „Prelijepo“ pomisli Lem, dok su ga prolazili žmarci. Drugome je noga visila sa komada kože i odjeće, dok mu je lice bilo okrvavljeno, a treći je ležao bez polovice lica. Lem primjeti da se njegov zapovjednik još uvijek dobro bori, iako ga starost polako sustiže. Vješto je odbijao svaki udarac neprijateljskih mačeva, ali mu nisu davali prostora da napadne. Lem vrišteći zamahnu teškom sjekirom. Ona probi kroz tešku ploču oklopa i ostade zarivena, dok ovaj pade na zemlju i poče iskašljavati krv, sve dok ne prestade da diše. Drugi vojnik ostade smeten smrću njegovog suborca, ali zapovjednik odluči da iskoristi taj njegov manjak nepažnje i vojnik ostade skraćen za glavu. Bilo je nečega magičnog u gledanju kako neko ko je htio da te ubije prije par trenutaka, sada, bez glave na ramenima pada na koljena pa pada na zemlju, trzajući udovima.

„Uvijek je zadovoljstvo vidjeti te na bojištu, medvjede.“ Reče Galdert sa kiselim osmijehom. „Takodj'er, gospodine.“ Uzvrati mu Lem, savijajući se i obuhvatajući balčak svog mača koji je stršio iz jednog od leševa. „Gospodine, ako bih mogao da znam,“ reče Lem, izvlačeći mač iz tijela, „gdje je moj brat?“ podiže mač ispred sebe, zagledajući se u krvavi čelik. „Poveo je konjicu istočno odavde. Pokušava da razbije neprijateljev desni bok, ne bi li nam imalo olakšao posao.“ Lem skide svoj kratki, zeleni plašt i obrisa krv sa svog mača. „A šta je sa nama? Kakvo je stanje?“ upita on, bacajući krvavi plašt preko ramena. „Morat ćete mi oprostiti, zadržan sam.“ Doda on, oborivši pogled. Sjetio se svoje supruge, čiju je postelju napustio sa velikom mukom. „Spasio si mi sijedu glavu maloprije. Nemam šta da ti zamjerim.“ Reče mu narednik sa velikim smiješkom na licu, ali mu iznenada spade osmijeh i lice mu poprimi mračan izraz. „Tri puta smo pokušavali da probijemo njihovu odbranu. Tri puta su nam zaustavljali prodor. Izgubili smo previše ljudi, a uz to, brat ti je odveo konjanike i ne znamo kada će, i ako će se ikako vratiti.“ Lem mu stavi svoju, krvlju poprskanu šaku na rame. „Gospodine, znam Derijona. Vratit će nam se, i to noseći glave njihovog oficira, u to sam siguran.“ Pokuša da mu pruži utjehu. „Svi znamo da je on bolji strateg, a ja bolji ratnik“ reče Lem i glasno se nasmija. „Ne znam Leme.“ Odvrati mu zapovjednik nesigurno. „Danas ništa nije kako treba. Očekivali smo slabiji otpor od neprijatelja, ali nešto nije kako treba.“ „Gospodine, evo šta ćemo. Vi ćete uzeti taj vaš rog,“ poče Lem, upirući prstom na ljubičasti rog obrubljen srebrnim listovima koji je visio o zapovjednikovom oklopu. „I označit ćete odstupnicu. Kada se vojnici povuku, pregrupisat ćemo se, i onda ćemo povesti napad.“ Reče Lem i pogleda u nebo, zadovoljno se osmjehujući. „Napad tako žestok da neće znati šta ih je udarilo.“ Zapovjednik pogleda u njega. „Uvijek imaš plan. Vidiš, to mi se najviše dopada kod tebe.“ Reče i podiže rog do usana koje su ispucale od sunca i suhog vjetra.

DUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU- prolomi se sumorni zvuk, nadglasavajući sve ostalo. Zapovjednik Galdert ponovo udahnu, Lemu se učini da je ovaj put uzeo još više zraka. Rog se ponovo oglasi, ovaj put glasnije. Najednom, njihovi vojnici se počeše slivati sa svih strana.
„MEDVJED JE TU!“ neko uzviknu. Žamor i buka počeše da se pojačavaju kako je sve više i više vojnika pristizalo i stajalo u formaciju iza zapovjednika i Lema. Kako se bojno polje razrijedj'ivalo, Lem ugleda ogromne lešine dva zmajorla. To su bile pernate prilike, veličine bika sa krilima koja su nalikovala krilima zmaja. Imali su duge vratove i ogromne, crne kljunove ispunjene tankim zubima. Mnoštvo kopalja i strijela su virile iz lešina, dok su tijela njihovih jahača bila zarobljena ispod njih. „Zato i imaju prednost. Prokletnici suradj'uju sa magovima.“ Promrmlja Lem ljutito. Sada se ogromna grupa ljudi skupila iza njih. „FORMACIJA!“ dreknu zapovjednik. Svi vojnici se postrojiše, čekajući naredbe. Na obližnjem brdu, neprijatelj je svrstavao svoje vojnike u formaciju. „Ovo će da bude bitka.“ Pomisli Lem. „Vojnici!“ otpoče zapovjednik Galdert. „Kao što vidite, Medvjed nas je počastio svojim prisustvom na bojnom polju.“ Vojnici počeše klicati. Galdert lagano podiže ruku i galama se utiša. „Od vas ne tražim pobjedu. Od vas ne tražim da bezglavo odbacite život koji vam je dat.“ Svi su pažljivo posmatrali Galderta. Lem je gledao u suprotnom smjeru, posmatrajući neprijateljsku vojsku. Bili su dobro oklopljeni i naoružani kvalitetnim oružjem. „Nisu slabići kao što je Navarijska vojska, ali nisu ni izbliza ravni u snazi sa Sjevernjačkim Plemenima.“ Reče Lem u sebi.

Prisjećao se svog djetinjstva. Sjećao se krvave bitke u kojoj je izgubio najstarijeg brata i sjećao se rata u kojem je njegov otac zarobljen i pogubljen, a on i njegov brat uzeti kao sužnji. Lem je bio sjevernjak. Njegov otac, Eorl Kasapin, bio je kralj tadašnjih Sjevernjačkih Plemena. Bio je poznat po svojoj brutalnosti i krvoločnosti na bojnom polju. Kralj koji je išao protiv njega u bitku je bio svjestan svog poraza. Ali ne tada. Ne te nesretne zime, prije 23 godine, kada je novopečeni kralj Nordije poveo svu svoju silu na Sjever. Sve bi bilo drugačije da podli gad od kralja nije sklopio savez sa čudovišnim klanom Oroga, ogromnih stvorenja koji su bili potomci divova i izumrle rase orkova. Bilo ih je malo, ali bilo ih je dovoljno da pobiju dovoljno sjevernjaka da bi podmukli kralj Nordije mogao da zarobi Lemovog oca i prvi put u 250 godina pobijedio Sjever. Slava mu nije dugo trajala, jer je Lemov najstariji brat, Braga, poveo grupu najjačih ratnika Sjevera, koji su se ušunjali u Nordijski kamp i uzeli krunu od njihovog kralja. Zajedno sa njegovom glavom. Ali, po povratku, Orozi su im presjekli put, i samo su se dvojica vratila živi. Lem, i brat mu, Derijon, su bili odvedeni nazad u Nordiju kao ratni zarobljenici, ali su kasnije prihvatili svoj život tu i postali vojnici.
Od tog rata, nije bilo napada na Sjever. Doduše, Sjevernjaci su ostali u vječnom sukobu sa plemenima Oroga, i od tada biju bitke sa čudovišnim divovima. Zbog toga su i poznati svima po svojoj čvrstoći, snazi i nepobjedivosti.

„A ja sam sjevernjak.“ Pomisli Lem. „Zažaliće dan kada su počeli ovaj rat.“ Odjekivalo mu je u glavi. „Od vas samo tražim vašu iskrenu službu prema ovom kraljevstvu! Od vas tražim vaš mač i vašu hrabrost.“ Duboki, hrapavi glas zapovjednika zvonio je dolinom. „AKO NAM JE DANAS SUĐENO DA UMREMO, ONDA, IMA DA POVUČEMO SVE NEPRIJATELJE SA SOBOM!“ Vojnici su podigli svoja oružja u zrak i počeli da kliču. Odjednom, čuli su se bubnjevi. DUM-DUM-DUM. Ujednačeni, monotoni udar štapa od zategnutu kožu odjekivao je bojnim poljem. Dvije vojske su stajale jedna naspram druge. Tenzije su rasle, ali niko se nije mrdao. Iznenada, neprijateljski vod se razmače tačno u sredini. Niko nije mogao vjerovati svojim očima. Čudovišni stvor je koračao svojim teškim nogama, sa pokidanim lancima oko članaka. Vukao je svoje ogromno mišićavo tijelo izmedj'u dvije vojske. Koža mu je bila blijeda, ali izgledala je ljudska. Jedini komad odjeće je bilo sukno od životinjske kože, sa lobanjom Ordanskog bika, viseći na lancu koji je okruživao ogromni struk ove ljudske nemani. Na glavi je imao tešku željeznu kacigu sa tri velika proreza. Pokrivala mu je čitavu glavu. Stvor je imao ogromna ramena, oko zglobova ruke, karike od lanaca, a tijelo mu je bilo puno ožiljaka i brazda. Bio je otprilike tri metra visok. Ruke i noge su bile debljine malog stabla, a u ruci je nosio teški buzdovan. Dok je hodao, vukao je buzdovan po zemlji.

Lem se okrenu svojim vojnicima i glasno reče: „Opasan neki mali, a?“ Uslijedio je prodoran smijeh koj se prolamao kroz redove vojnika. Čak se i zapovjednikova brada treskala dok se kikotao za sebe. „Ovog ružnog gada ostavite men-„ prekide ga glasno deranje visokog vojnika koji je istrčao iz formacije, jureći prema ogromnom stvoru držeći dvije teške sjekire. Smijeh je prestao i svi su nijemo posmatrali šta će se desiti. Lem je zastao i sa zbunjenim izrazom lica gledao u scenu koja se odvijala pred njim. Onaj vojnik što je istrčao sada je vrištao „NORDIJAAAA!!!“ i kada se približio na par stopa od čudovišnog, on skoči u zrak dižući svoje sjekire visoko iznad glave.
Nije ni slutio da će ga ovaj monstrum odalamiti jednim pokretom ruke i zabiti ga licem u prljavu, izbrazdanu zemlju ispod njih. Dok se ovaj dizao sa zemlje, još uvijek držajući svoje sjekire, nad njim se nadvila ogromna sjenka. Ogromni je podigao svoj buzdovan i obrušio ga na sirotog vojnika tolikom silinom, da je Lem osjetio kapljice krvi na svom licu kada je ovaj nestao pod ogromnom kuglom od čelika. Kada je ogromni stvor sklonio buzdovan, od vojnika je samo ostala gomila mesa zatvorena u zgužvani oklop. Ta smjesa metala i mišića je sada nepomično ležala u krvavoj lokvi sa dvije sjekire sa svake strane. Lem je čuo kako neki vojnici bolno uzdišu, a zapovjednik je samo stajao, mirnog lica, posmatrajući sve što se dogadj'a. Vladala je mrtva tišina, i sve što se čulo je glasno disanje koje je dolazilo iz proreza kacige onog ogromnog stvora. Lem izvuče svoj mač. Čelik glasno odjeknu kroz cijelo bojno polje. Ogromni pomjeri svoju glavu, blago ali primjetno. Lem je osjetio da ga posmatra.